fuxa felicity

Pada kiša, mir je i gledam u mobitel...u ono 'aktivan upravo sada' i ne pitam se više što radis gore....vec po milijunti put u ovih 3 mjeseca odolijevam porivu da ti napisem da mi falis..ili da mi se ljubi..ili da bih ti sad samo nestala u naručju...ili da samo želim nasloniti glavu na tvoja prsa i odmoriti se..da me sakriješ od svijeta...ili da ti prepricam nesto za sto znam da bi se smijao..ili nesto ne tako veselo...i gledamo se Aktivan upravo sada i ja tako..čitam neke zadnje prepiske i dođem do dijela gdje ti kažem ajde da idemo u kino...na što si se naravno prestrašio i povukao.
I maštam..kako bi to izgledalo...
Izabrali bismo neki dan u tjednu...rekli doma da idemo u kino i kasnije na cugu..no bullshit. Ok, mozda bismo rekli ekipa s posla...ali generalno no bullshit. I imali bismo cijelu večer na raspolaganju i bili bismo opušteni. Svatko bi dosao odvojeno i dogovorili bismo se da dolazimo klošar style...trapke, dukse, tenke. I sigurno bi me na ljestivici uzbudenja od 1 do 100, trema peglala milijardu...iako bih na van vjerojatno bila jako kul...dok ne bih zapela za neki stup ili stepenicu.. što bi sigurno pridonijelo opustanju bilo kakvih tenzija u početku.Točno znam u koje kino bismo isli...gledali bismo neku akciju ili komediju.
Kokice obavezne..ne sheramo. Nema komentiranja tijekom filma. Uostalom, mrzimo ljude koji to rade. Nema diranja, to se podrazumijeva jer pod a) mene bi herc okinuo b) u kino idemo kao dvoje odraslih ljudi koji idu gledati film i ne znaju bas kako biti prijatelji, ali se trude stvarima dati nova značenja.
Naravno da se škicamo tijekom filma kad onaj drugi ne gleda..i tko zna..mozda kad vidiš kako anihiliram kokice kao nekakav stroj..pomisliš...'moj Bože..fala ti što nisam zaglavio s ovom'... :) Nakon filma bismo se vjerojatno osjećali super jer smo bili ok i shvatili smo da mi to možemo. Netko bi predložio cugu i bilo bi logično... Znam kud bismo išli..ništa fensi, ali cosy..i imaju dobre pive. I pričali bismo.I smijali se. I bilo bi čudno. Ali i ne bi. Nakon druge cuge imamo opciju prošetati ili odmah ići doma..imam u glavi što želim tada proći s tobom..ali čuvam to u nadi da će se možda jednom dogoditi.
Nakon toga, govoriš mi kako je kasno da se sad jebem s javnim prijevozom...ja brbljam o uberu, ti okuražen našim super nevinim dejtom govoris da idemo doma skupa i točka. Mislim, ionako protestiram radi reda..jer se obožavam voziti s tobom. Šutimo u autu više manje..neka muzika svira..i uživamo. Upijamo trenutak. Tu smo. Skupa. I sve je ok.
Dolazimo pred moju zgradu..i awkward je..ali možemo mi to. Dapače...po prvi put u životu shvatimo da mi to stvarno možemo...otići u kino...i pričati..i biti u ovom svemiru skupa, ali ne na način da itko pati.
Zar nije to vrijedno barem toga da probamo?

Želio bih da znaš
koliko sam te željan,
koliko sam noći potrošio,
i koliko dana pojeo.
misleći na tebe.
O svemu što je bilo i što želim da bude,
nemogućim sam rušio snove,
mogućim raspršivao maštu,
udarao o zemlju prejako,
i poletio previsoko.
Volio bih zaista da znaš,
da sa ljudima razgovaram odsutno i zamišljeno,
jer grizeš svaku moju misao.
Ti si uvijek negdje u blizini
u najdubljem snu,
skrivena, u mojim mislima,
sigurna si,
i svuda si,
Tako blizu a tako daleko..

#The_different_one

Zajedničkom nam je prijatelju umro otac. Iznenada. Danas je sprovod. Jako dobro poznajem njegovu obitelj. I grozim se onoga što slijedi. Suza, tuge i sve siline emocija koje kao pravi mazohistički empat primam u sebe i duboko proživljavam, bez ikakve šanse da se obranim.
Trebaš mi danas. Jako.
Samo jedna tvoja riječ...samo dodir..pogled. Treba mi da znam da si tu.. Da znam da misliš na mene. Ali tebe nema. Iako vjerojatno znaš gdje sam.. iako pretpostavljaš da mi je teško...ali ja nisam bitna..i mene, zapravo, nema u tebi.
Ponekad se osjećam kao da bolujem od Alzheimera..Stalno zaboravljam da ja za tebe ne postojim. Male me stvari vrate u realnost i onda me u tim trenutcima lucidnosti ta spoznaja uvijek iznova ranjava. Kao da me svako malo netko udari u trbuh svom snagom.

------------
Cijeli sprovod mislim o tome kako većina ljudi prođe kroz život zapravo uopće ne pričajući o onim bitnim temama njihovog života. Kako ljudi cijelo vrijeme izbjegavaju pričati o važnim stvarima dok nije kasno. Sve ono što jesu zatome i čekaju 'nekad', 'jednom'. A to 'nekad' ne mora doći. I većinom ne dođe. I sve ostane neizrečeno i nedorečeno. Zauvijek. I tako nikada nije zapravo ni postojalo.
Zar nije to užas?
Fizički me boli koliko mi fališ danas.
I inače to osjetim kao prazninu u sredini sebe.
Ali danas, među svim tim ljudima oko mene, ta praznina gori.

Na vjenčanju sam br. 765 ove godine. Kolega s posla se usrećio. I stvarno jest, slatki su skupa. Tu smo kao ekipa.
3:45 je. Konačno sjedim i pijem, mokra od bjesomučnog plesanja satima. Trebalo mi je to.
Nekakav je protokolarni dio i bend je prozvao na stage neki par blizak mladencima i zadatak im je da se zavode na pjesmu 'You can leave your hat on'. Gledam ih kako se pate u neugodi i nespretnosti i sve o čemu ja mislim je kako bismo mi to odradili..
Mislim, znam kako... vjerojatno bismo, za početak, zaboravili da su ljudi oko nas.
Smijem se..jer te vidim kako me gledaš dok mi pjevaš 'Baby, take of your dress'. I vidim sebe što radim..tamo, pred svima.
Frendica me pita zašto sam tako sretna i zašto grizem usnu...

E da..pjevač benda se zove kao ti.

Naravno.

R., zašto me mučiš? Sve mogu shvatiti osim toga. Sve.

Ti i ja smo jedno. Konačno sam to prihvatila. I ne pitam se više kako je to moguće i zašto. Nemam odgovor. Ne tražim ga.
Ali je istina..znam to sada...i znam što i kako misliš, bolesno je koliko točno osjećam kako se osjećaš, maskama unatoč, i nisam idiot niti naivna, znam što radiš i čime se sve baviš da bi namirio svoj ego i utišao svoju nesigurnost. Oduvijek si imao isti obrazac. Stalna samopotvrda kroz druge. I opraštam ti sve to.
Samo ovo ne razumijem. Zašto uživaš u tome da me boli? A boli me. To je otvorena rana na koju svako malo prospeš kao sol svoju ravnodušnost, povlačenje, nestajanje, blokadu, negiranje svega što jesam…apsolutno brisanje. Misliš da je to način da me imaš, da samo kroz tu bol ostajemo u našoj tajnoj simbiozi? Siguran si kad osjetiš da sam i dalje slaba na tebe, iako mi ne daješ ništa nazad i znaš da nikad nećeš moći dati? Kad me svako malo probodeš nečim jer misliš da sam daleko, van radara i dosega i da te ne osjećam? Ne..gvupane. Ne..ne trebas me mučiti da bi bio siguran da me imaš. Osjećam te..stalno.

Znaš li ti koliko te volim?
Nadam se da to osjećaš. Ali vjerojatno sam sebi ne dopuštaš znati. Koliko mi fališ. Svaku jebenu minutu. Ne samo kad sam na godišnjem, u dokolici, kad sam sama ili pada kiša, kako si ti mene u sebi zgodno omalovažio.
Svaku. Jebenu. Minutu. Zahvalna sam svemu i svima koji me otrgnu od konstantne čežnje koju osjećam. Koja me razdire od tuposti do raspadanja. Svaka pjesma. Svaki film. Vlastiti Deezer me ubija. Sve oko mene. U svemu te vidim i osjetim..Nema od toga bijega. Jer te nosim u sebi. Odavno ti rekoh, ti si dio mene. Gdje god sam, tu si. I ti stvarno misliš da je samo tebi teško? Da si ti na rubu u propast?
I gore je kad te nema, kad si zid, jer te onda idealiziram...ekstremi..i dobro i loše..idealiziram nas..to je ljudska priroda. Ali ja nemam 13..znam da smo daleko od idealnog. Niti želim biti idealna. Ali baš zbog toga što nemam 13, znam..da ova lupanja srca..drhtanja..naježenost..predivni trnci i leptirići..snovi..ta magija koju osjećamo kad smo skupa...to je zaljubljenost. Koja kod nas, doduše, neobično dugo traje. Nekoliko života barem. I nešto je najljepše ikad. Zbog toga vjerujem u sve.
Ali ja ne pričam o tome..ovo o čemu ti pričam kad kažem da te volim je ljubav. I zapravo je još ljepše. I to je ono što tebe i plaši. Što te vidim..stvarno vidim..ne idealiziram.. i svejedno te volim.

Volim..sve tvoje..i dobro i loše..tebe sa svim tvojim pomaknutim obrambenim mehanizmima. Volim svaku sjebanu, manijakalnu, lijenu, mazohističku, narcisoidnu, nerdovsku stvar na tebi. Tvoju nesigurnost i ogavno nisko samopouzdanje. Tvoje nepotrebne male i velike laži. Dječju nadurenost i okrutnu osvetoljubivost kad se osjećaš povrijeđen. Osjetljivost. Nezrelost. Tvoj OCD, sklonost kompliciranju i tvoju egomaniju. Tvoju do ekstrema isključivu introvertnost. Tvoj paralizirajući perfekcionizam i tvoju blokirajuću samokritičnost. Tvoju potrebu za konstantnim highom...ovisnosti o nerealnom, neuhvatljivom i imaginarnom. Tvoju potrebu da ti se divi. To što ponavljaš iste greške. To što misliš da si pametniji od svih i da su svi ostali glupi i ne kuže. Što trebaš žene i flert da dokažeš svoju vrijednost. To što imaš uzorke u ponašanju – iste priče, pjesme i intimu dijeliš sa svima njima, pa koja se upeca. Činjenicu da si Don, a ne Will. I da i ti, kao on, iz vlastite oštećenosti donosiš odluke i izabireš kroz život ono što misliš da bi trebalo jer je tako ispravno..jer tako žarko želiš uvjeriti prvo sebe da nisi loš lik. A ti nisi loš lik. Volim tvoju podvojenu ličnost. I sve glupo, gadno i grozno što iz svega ovoga proizlazi.

Guess what, all this still doesn't scare me. Stojim tu i dalje i govorim ti da te volim. Takvog neidealnog. I kad to ne zaslužuješ. Pogotovo tada. Deal with it.

Volim i sve ono divno što jesi. Volim tvoj mozak. Tvoj smisao za humor. Tvoj smijeh. Tvoj osjećaj za muziku. Nježnost. Način na koji pišeš. Na koji plačeš. Tvoju dušu. Tvoje tijelo. Način na koji diraš i ljubiš. Doživljavaš i upijaš. Tvoju ranjivost. Toplinu. Način na koji voziš. Držiš žlicu i jedeš. Raduješ se malim stvarima. Tvoju pronicljivost. Stidljivost. Smiješan hod. Kosu. Osmijeh.
Volim i najgoru i najbolju verziju tebe, volim sve ono što jesi kad smo skupa.
Volim sve ono što ćeš biti i sve ono što bi još mogao biti.

Sve. Oduvijek. Zauvijek.
Je li ti sad jasno konačno?

Možeš li shvatiti sada zašto ja ne mogu shvatiti tvoje sakrivanje..ono je nepotrebno. Da nije okrutno, bilo bi skoro pa smiješno.
Ne. Ne trebamo biti skupa..nećemo biti skupa..ne želiš me..ne možeš podnijeti da sam ti blizu..život..odluke..realnost...okolnosti..svemir...sve je kontra nas..ok. Mislim, nije ok..ali znaš da ne očekujem ništa od tebe. Zapravo..krivo. Ne očekujem od nas. Mi kao takvi ne postojimo u ovom svemiru. I shvaćam to.
Ali očekujem od tebe...poštovanje onog što jesmo jedno drugome, za početak. Očekujem da me pogledaš u oči i kažeš da si tu. Uvijek. Jer jesi i bit ćeš. I ne moramo se vidjeti godinama nakon. Volim te toliko da ću ti čak to olakšati koliko i kako god želiš. Ali to je jedini način da jedno drugo smirimo. Da podijelimo svu silu toga. Da nema nedoumica. Da nam je sve jasno. Ogoljenost i iskrenost do kraja. Closure. Puni krug. Toliko možemo. To trebamo. Oboje. Sve ostalo nije i neće biti ok. Sve ostalo je kako si i sam rekao, mučenje i gušenje mene da bi tebi bilo lakše..pokušaj da svatko za sebe nađe mir ili točnije, fejkamo ga..dok netko ne pukne prvi..pokušaj da još jednom ubijemo tu tvrdoglavu ljubav koja se očito dogodila against all odds.

Ona nikad nece nestati.
Ona je vječna. I nije od ovoga svijeta. Trebalo nam je očito 13 godina da to shvatimo.
I stvarno je vrijeme da si to priznamo. Da je priznamo. I prihvatimo. I nađemo mir skupa.
Konačno.

I wish you would

Ležimo tako u mom snu..na nekom mekom i toplom mjestu.
Kao da smo na dekici..i mora da smo na nekoj terasi na ljetnu vecer jer ležim na leđima, gledam gore i vidim zvjezdano nebo. Sami smo. Osjećam se opušteno i lagano. Sigurno smo pili prije toga. Ne dodirujemo se. Ali smo nekako bliski. Ruka mi je ispod glave, druga na prsima. Ti si pored, nalakćen, na trbuhu, ruke su ti tik uz moje rame. Gledaš u mene. Smiješ se. Ja pričam. Ali zapravo brbljam neke pizdarije ili prije kao da pjevam neku prljavu francusku (!?) pjesmicu zbog koje ti se cijelo tijelo smije. I stvarno, smiješ se. Osjećam da sam zbog toga sretna. Jako. Okrenem glavu i pogledam te. Gledamo se. Šutimo. Od tog pogleda osjećam toplinu i puno toga..toliko toga. Pomičem ruku s grudi da ti dirnem kosu. Ali ti mi poljubiš vrške prstiju prije nego što uspijem..osjetim da su ti usne vrele.

Taj me je dodir probudio kao udar struje..ležim u mraku, osjetim samo kako mi srce tuče, puls mi je milijardu...i sve sto želim je dodirnuti tu kosu sad. I usne. I slobodno mi se rugaj ...ali znam da znaš o čemu pričam, Mr. Pretender.

Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Come loose your dogs upon me
And let your hair hang down
You are a little mystery to me
Every time you come around

We talk about it all night long
We define our moral ground
But when I crawl into your arms
Everything comes tumbling down

Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Your face has fallen sad now
For you know the time is nigh
When I must remove your wings
And you, you must try to fly

Zadnji je dan protekle godine...i htjela-ne htjela moja me nimalo simpatična narav tjera na to prokleto godišnje svođenje računa...a ja se samo nadam da neću ipak završiti u minusu...
Sve u svemu, godina je bila dobra...
(reče ona poput nekakvog prekaljenog enologa:D)

Da se ne lažemo, bilo je tu svega....Možda puno više nekakvih crnih i sivih tonova...
Ali nije Fuxi baš od jučer...zna da i to vrijedi..možda se ipak samo tuge broje.

Kad se osvrnem, a ne volim se baš osvrtati ako već ne moram, imala sam sreće.
Preživjela sam...što s obzirom na auto nesreću u 1.om mjesecu (zar je već prošlo godinu dana?!) i nije samo figurativno...smijala sam se....puno...i glasno....ljutila se, raspravljala žustro i do kraja..pjevala sam...dok me grlo nije napustilo...pila sam, odlicno papala i druzila se...natjecala i uzivala u tome...putovala sam i divila se...bila sam zaljubljena i voljela...jako i bez zadrške..vjerovala sam..bila puna nade...išlo me je..i u poslu i u društvu i u ljubavi...bila sam samouvjerena vladarica svoga svijeta...nije bilo toga što nisam mogla....i ničega me nije bilo strah.

S druge strane, gubila sam..i to je gubitak bio proporcionalan...što me je više išlo, samo bih više izgubila...ali to je valjda sastavni dio igre....
Gubila sam prijatelje, ljubavi, poslove, ponos, dane...
Bivala bih sama...iznevjerena...tužna i prazna..beznađe i apatija su me znali po prvom imenu..sasvim osobno...sve bi mi se gadilo i od svega bih zazirala..i nije bilo jadnije osobe od mene..utoliko sto ne bih imala volje biti ni ljuta...samo bih se bojala...svega i svih...
bila sam prosjak u moru dalekih i stranih ljudi koji su cinili moj svijet..

Ali ono bitno je da sam naucila..ne puno...ali par vrijednih stvari.
Većina ljudi ih je vjerojatno davno apsolvirala..Ali ja nikad nisam rekla da sam pretjerano inteligentna..dapače, u životnoj sam školi jedan od gorih đaka...i neke stvari me moraju barem tri puta udariti u glavu pa da shvatim da to stvarno jest tako. Ali ako što znači, ono što jednom konačno naučim, nikada ne zaboravljam.

1. Prijatelje možeš nabrojiti na prste jedne ruke i to ako si stvarno sretan.

2. Život, ljudski odnosi, posebno ljubav doista NE funkcioniraju po principu koliko daš toliko dobiješ, bez obzira koliko ti daš.

3. Tip sam ličnosti kojeg bih opisala kao 'nakačim se jako brzo' iliti 'ovisnički' (kategorizacija vrijedi samo interno, hvala). Zato znam da je odlično što nikada nisam prtljala s drogom. Kako bih se tek navukla na herion, ako se ovako navučem na neke ljude.

4. Kad ti se dogodi sranje, tvojom ili tuđom krivnjom, nebitno, većina ljudi će, uz obavezno likovanje i dizanje svoga jadnog ega, iz toga izvući samo jedan zaključak: HAHAHAHAH!!!
Doduše, ni taj ih mudri i dobronamjerni osjećaj radosti nad tuđom nevoljom ne može spasiti samih sebe. Pa se tješim.

5. Sve poslije treće kave za tebe i tvoju okolinu znači da se pretvaraš u hiperaktivnog manijaka (koji izgovara 90 riječi u sekundi ili šuti od straha jer ne moze stići izgovoriti svih 90) i ne radi to iako voliš buzz.
Drži se vina i pelina. To ti se nikad ne događa kad to piješ.

Bilježim se sa štovanjem.
Sve lijepo i dobro vam želim...
Neka vam i iduća godina bude prije svega zanimljiva i bogata...
Na kraju, to je ono bitno, zar ne?

Gledam kako mi se približava auto poznate registracije...i mislim kako se podsjećam na Juliu Roberts u Zgodnoj ženi..
Da, naravno da znam da je spomenuta prijateljica noći...i skoro se uvjeravam da, iako se osjećam prilično prljavo, nisam kurva.
Doduše, istina je da ova noć ima samo jednu svrhu. Seks. Divlji, nesputani, cjelonocni seks. Kako to uvijek biva u našem slučaju. A mi smo definitivno slučaj.
Otvaram vrata i ulazim u auto uz tiho 'Hej'...on me pozdravi jednako tiho i nastavi hipnotizirano gledati na cestu...oboje smo mislima odsutni i nezainteresirani za bilo kakvu komunikaciju...kao.
Promatram ga krajičkom oka...onako zamišljenog, mračnog i namrštenog..kao i uvijek pomislim kako je prokleto zgodan..

Na radiju počinje svirati dobro poznata stvar...lecnuh se...a on jos brze prebaci stanicu nenamjerno mi dodirnuvši koljeno....

...mi idemo na jebanje, ponavljam si u glavi..a ovo je glupi sentiš koji ne znači ništa..

Određeni stupanj brutalnosti prema samoj sebi često umiri moje tvrdoglavo srce...

On je odjednom izgledao još tmurnije..
Šutimo izgubljeni u svojim mislima dok s radija trešti nekakva vesela ljiga od muzike....koja je u totalnoj kontradikciji s ovom noći...gledam kroz prozor grad kojeg kao da su opsjela milijarde krijesnica...obožavam ovaj grad noću..obožavam jesen...ali onu još uvijek ljetnu....obožavam kako je topla, meka i sjetna...obožavam njene mirise i kako svemu, pa i nečemu što je u biti toliko bijedno, daje neku lijepu, dostojanstvenu boju...neprimjetno nas skrivajući pod velom sjete, ugode i mirnoće...
Iz misli me trgne stih....i don t believe that anybody feels the way i do about you now..pogledao me je iako je to pokušao izbjeći...ugasih radio...

...ovo je samo jebačina jebačine radi..ovo ne znači baš ništa... mislima dosegoh sasvim novu razinu brutalnosti...

Stigli smo pred njegovu zgradu....šutke smo ušli u lift....i konačno se suočili..kao da me je tek sada prvi put te noći primijetio...kao da me prvi puta tu večer zaista vidi...prošao mi je rukom po čelu sklanjajući mi pramen kose...prelijepa si...reče s beskrajnom tugom....ja se kao umorno oslonih na njegovu ruku, zapravo prigodno skrivajući izdajnički pogled...
Lift stade...i prolaskom kroz ta sasvim neugledna vrata našli smo se u našem svijetu...samo našem oblaku gdje svi drugi i sve druge nestaju...zatvorio je vrata za nama i naslonio se na njih....osjetila sam kako me prati pogledom dok polako lutam njegovim stanom...odvezujući vrpcu koja mi drži kosu....pustih Milesa D. i okrenuh se preko ramena...i ugledavši ga onako opušteno naslonjenog na svoje ruke....kako me ozbiljnog lica promatra svojim opasno lijepim očima....nasmiješih se..iako ništa nije bilo smiješno...ni najmanje..

Odgurnuvši se, sasvim polako se približavao..ne skidajući pogled s mene...toliko sam željela njegov dodir....ali sam paralizirano stajala pred njim...pokušavajući izdržati taj pogled...dodirnuo mi je lice..mazio mi je bradu i palcem prelazio preko usana...koje su se kao na naredbu rastvorile...liznuh mu prst....gledajući ga i dalje...osmijeh se zavukao u njegov pogled....naglo i snažno me je privukao sebi.....ali sasvim nježno ugrizao za usnu....

Let the games begin...

Volim način na koji me razodijeva i način na koji ljubi svaki milimetar moga tijela...volim kako me promatra cijelo vrijeme..ne dopuštajući mi da se sakrijem pred njim...prati s oduševljenjem i otvorenom nasladom svaki moj uzdah, svaki pokret,svaki trzaj.. pred njim sam ja ja....potpuno nesputana, slobodna, pomalo divlja i goropadna...naša se tijela savršeno razumiju...i u potpunoj harmoniji se prepuštamo uživanju...za koje nisam vjerovala da je moguće....

Dok poslije iscrpljeni ležimo i gledamo grad s te visine...mazimo se i predemo...iskreni smo do kraja..i prema sebi i jedno prema drugome...i sve nam je jasno...
Razumijemo se i bez riječi...znamo da je ovo sve što imamo..i uvjeravamo jedno drugo da smo dobro...ne, ne lažemo se....jer smo stvarno dobro....dok god smo skupa.....sutra...sutra neće biti dobro..onaj tren kad uđem u lift njegove zgrade neće biti dobro...kada se okrenem i odem uz nekakav usputan 'vidimo se'...tad neću biti dobro...kad budem osjećala njegov miris na sebi i danima nakon te večeri, neću biti dobro...kada će mi cijeli svijet izgledati sivo...neću biti dobro...ali ću ponavljati..poput nekakve mantre...to je samo jebanje..jebačine radi...
u nadi da ću, s vremenom, tu ljubav koja se nikada nije smjela dogoditi, svesti na čin parenja iz obijesti i dosade...da ću ubiti, zatući i smrskati svaki iskren i čist osjećaj....da ću je ušutkati..vulgarnim i ružnim riječima..da će jednom morati shvatiti koliko je besmislena...


***

Shvatila je..odavno..neke se stvari ipak moraju dogoditi..
Sad kad razmislim...bože, koje mučenje je to bilo...koliko smo samo mogli biti okrutni jedno prema drugome..i prema sebi samima...
Lekcije koje ucimo nekad znaju biti prilicno cudne..i da, brutalne...ali to ima smisla...jer tako nema ponavljanja...zapamtiš jako dobro..
I nećeš si to učiniti...nikad više..

-Hej, bejbe...obuci se toplo..vani je hladno...
Čitam poruku i smješkam se dok drugom rukom nespretno pokušavam zakopčati košulju.... obožavam način na koji kaže bejbe...inače ta riječ i nije bogznašto...ali kad to kaže njegove oči dobiju nekakav čudan, zaigran sjaj...
Da, konačno imamo ugovoren izlazak..nas dvoje, od početka osuđenih na propast....
-A što ako mi je vruće? :)
...odgovaram....i zaslužujem prvi u nizu osmijeha tu večer...
Izlazim iz stana na jak vjetar i nehotice stišćem svoj crni kaput i mislim kako volim jesen..onu već zimsku..
-Jedva te čekam...
..čitam sa blentavim smješkom u tramvaju...i pokušavam se kontrolirati da ne poletim....jer ovih nekoliko milijardi kolibrića u mom trbuhu opasno prijete da će me oteti..i dok sve smrdi na kičaste romantične komedije, meni nije jasno kako mi to ne smeta...
-Koga? Mislim da imate krivi broj...Prostak!
...otpisujem..drugi smješkić promptno stiže ...niz je krenuo...

Valjda prvi put u životu stigoh negdje ranije....taman kad ne treba, naravno...iako je tek studeni, Park Prvog Spoja već je okićen.....sjedam na klupu i čekam..a čekanje je nešto za što često mislim da sam nesposobna...na nekoj genetskoj razini...
Gledam svoj dah...kao posve mirna, udobno zavaljena na klupici promatram sve te ljude okupane žutim svjetlima...a zapravo želim trčati, skakati, bježati i vraćati se...u glavi slatki košmar...iz svake pore vrišti iščekivanje...

-Dobra večer.. Mi se znamo od nekud možda?
..iznenadio me glas sa strane svijeta sa koje ga ne očekivah....kad se suočismo, prostruji mi kroz glavu da je prokleto zgodan...i da nije fer da je uz to i šarmantan...zar šarm nije nešto što stječeš godinama i iskustvom?...nije...ali tek onda će biti opasan...

-Ne..mislim da ste me zamijenili s nekim...
...njegove mekane, pune usne otkrile su nenadjebiv osmijeh....željela sam ga već tu i tada...

Hodamo jedno uz drugo....s rukama u džepovima...pomno pazeći da se ne dotaknemo..
-Znam da je staromodno..ali..khm..
...jedva se primjetno nakašlje i izvadi iz unutrašnjosti svoje smeđe, meni tako mazne jakne, jedan mali crveni cvjetić....takve stvari jednostavno treba znati izvesti....a on je itekako svladao tehniku..htjela sam ga poljubiti odmah tu i tada...
Umjesto toga se zacrvenih kao neko plaho djevojče...i rekoh nešto potpuno blesavo i neprimjereno, sasvim u svom stilu...ne sjećam se..ali sam prilično sigurna da je bilo trapavo, budući me je nasmiješen pogledao i zavrtio glavom u čuđenju...

Mislim da je to bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada sam imala osjećaj da sam u nekom čudno lijepom snu..sve je bilo prilično nadrealno....grad koji sjaji od božićnih ukrasa u jedanaestom mjesecu...i ljudi koji ti se smješkaju u prolazu bez razloga...pas koji se otrgne s gospodareve uzice, dotrči i počne se valjati baš pred tobom tražeći da ga pomaziš...to što se osjećaš kao da imaš najviše16 godina....i u nekakvoj si milini kao da si napušen..a nisi...pouzdano nisi.... mogao bi se zakleti da lik koji svira gitaru na ulici ima isti glas kao Kurt Cobain, i naravno od svih stihova svijeta koje može pjevati..on u trenu dok vi prolazite pjeva......I don't believe that anybody feels the way I do about you now...i to ti se cijelu noć vrti po glavi....kao zvučna kulisa...

I uz sve to osjetiš snijeg u zraku..jednostavno ga mirišeš...

Šetamo tako, usput tražeći dovoljno skriven i prazan birc....neprimjetno se penjemo na Gornji grad...kroz priču zaboravljamo gdje smo i ne znamo kuda idemo...ali smo ipak došli gdje smo trebali doći..
Iskreno, nikada prije i nikada poslije nisam bila u toj uličici....i tom toplom sobičku....
Poslije me je uvijek bilo strah da ću ući u taj kutak svemira..i vidjeti nas dvoje za onim stolom, zadubljene i zaljubljene jedno u drugo....da ću nas vidjeti kako se gledamo i gubimo jedno u drugome, slijepi na sve oko sebe...da ću uhvatiti njegov pogled kojim mi je obujmio tijelo kada sam konacno skinula kaput..
Izlazimo iz birca kada nam je i ono dvoje ljudi postalo previše....
Počinjem se tresti....ali ne tresem se od zime...iako stvarno jest hladno....trese me jedna drugačija groznica...
-Hladno ti je...
..nježno me primi oko struka dok smo nastavili koračati u tišini......i treskavica se preseli u mene....tresem se iznutra...treperim....
-Ne mogu....ne mogu ovo....teško je..
....procijedim konačno...zna na što mislim...zastadosmo..svojim prstom je podigao moju spuštenu bradu... primoravši me na susret sa svojim očima...gledao me je blago..pogledom me je tražio...i našao..
-Hej...prošapće...znam...ali tu sam..koliko god da treba....
....naslonih čelo na njegova prsa....samo onako..da se odmorim.....
-Nije fer..
....izustim....kao dijete kad se ljuti što nije pobijedilo u nekoj igri...nasmije se....osjetih kako se kroz njegovo toplo tijelo razlijeva zvuk...već tu i tada sam ga voljela više nego ikada ikog prije...i poslije.


Krenuli smo dalje jedno uz drugo...svatko u svojim mislima...posve smo sami.....pred nama je bio samo grad....i milijun sićušnih treperavih svjetala..

U onim rijetkim prebiranjima po uspomenama, kada se osvrnem na tu noć, nevjerojatno mi je kako se potrefilo da je sve, ali svaki pa i najmanji detalj, bio pa eto..kad baš moram reći, romantičan...nijedan čudan trenutak, nijedna kriva gesta, riječ...nikakav zamor ni neugodna tišina...bilo je samo one...jezivo dobre tišine, kada je jasno da neke stvari trebaju ostati neizgovorene....a toliko su očite da im se smijemo....
Ono što mi uvijek padne najteže je to što cijela ta večer nije iziskivala nikakav trud...biti s njim bilo je nešto toliko lako...i prirodno...nikada prije i nikada poslije se nije to dogodilo...
-Uostalom, mislim da će s tobom baš biti lijepo gledat' crtiće...
...izrekao je to posve ozbiljan...skoro zamišljen....prasnuh u smijeh....i trgnuh ga iz tih diznijevskih maštarija...
-Jesam ja to rekao na glas..? Jesam, jel da?
..uvijek me je mogao nasmijati.
-Ne..uopće mi nije neugodno...odbijam da mi je neugodno...
..reče i kao skroz ovlaš dodirne mi nasmijano lice..odjednom, više ništa nije bilo smiješno....

Gledali smo se, mislima isprepletni.. dok mi nije usnama dodirnuo čelo...bile su vrele...pa vrh nosa....poljubio mi je bradu nestvarno nježno...igrao se mojim obrazima...a ja, ja sam samo htjela disati...jer mi se učinilo da sam to nekako potpuno zaboravila...trudila sam smiriti proklete struje koje su me tresle iznutra....ali znala sam da je to izgubljena misija...sve je to ionako samo bila najave eksplozije.....spustio je svoje usne na moje...nježno mi rastvarajući usta svojim jezikom...ljubio me je toliko mazno i polako.. kao da imamo svo vrijeme svijeta ispred nas..skrušeno priznajem, oteo mi se uzdah...
rukama mi je mazio vrat dok su nam se dahovi miješali i grijali nam lica...od tog trena sam znala da se neki ljudi jednostavno rode s tim osjećajem za poljubac..ali opet, nije neka nauka tako se ljubiti s tim lijepim usnama....mazili smo se i ljubili, tamo baš kod te četvrte lampe, nježno i dugo...potpuno u svom nekom svemiru tako da nismo ni primijetili da smo promrzli...
Ne šetam ni tuda više..djetinjasto...ali jednostavno ne želim vidjeti tu prokletu lampu...

Prošlo je puno i malo vremena otad...a možda vrijeme i nije neko mjerilo...
Možda je bolje reći da se puno stvari dogodilo...a neke su nas nepovratno razdvojile...
Uvijek nekako zgodno zaključim da je tako jednostavno moralo biti..da nikada ne bismo bili dobri na duge staze..a, da...mozda je i to samo puko samozavaravanje i racionaliziranje...možda smo mogli dijeliti i ovaj život..uz sve one prošle u kojima smo se pronašli...ne znam.
Uostalom, sad je nebitno..
Ali ta večer...hm....cijeli jedan svijet u kojem se mogu izgubiti kad god poželim..
Zapravo, ako ćemo iskreno, on je jedan od mojih svjetova u kojem sam ponekad izgubljena...
...'cause I always miss him like a child misses its blanket...